Navršava se dvadeset godina od dana kada su Vukovar, nakon stodnevne obrane i potpunog razaranja, osvojile JNA i srpske paravojne snage. Bitka za Vukovar, masakr koji je uslijedio i golgota koju su prošli njegovi branitelji i stanovnici jedna je od najvećih i najvažnijih odrednica Domovinskog rata.
To je utjecalo ne samo na daljnji tijek rata, nego i na cjelokupne političke, moralne i emocionalne prilike u Hrvatskoj početkom 90-ih godina. Da sve bude tragičnije, pobrinula se i tadašnja politička elita u Zagrebu koja je u "potrazi" za alibijem zbog pada Vukovara uhitila i u zatvoru mučila prvog zapovjednika obrane Milu Dedakovića i Branka Borkovića. Vukovar bez dodatne patetike ostaje zabilježen u povijesti Hrvatske kao simbol i epopeja.
Tri faze bitke
Brigadir Stjepan Sučić o bitci za Vukovar održao je predavanja "Raščlamba borbenog djelovanja na području bivše općine Vukovar s težištem na pad Vukovara - pouke i iskustva" u Zapovjedno-stožernoj školi "Blago Zadro" te "Strategijske značajke Domovinskog rata 1991. godine" u Ratnoj školi "Ban Josip Jelačić". Isto je predavanje predstavljeno i na američkim vojnim učilištima te u NATO-ovu stožeru u Bruxellesu.
U bitci za Vukovar primijenjena je tzv. odsutna obrana, a na američkim vojnim akademijama uspoređuje se s Alamom. Preko Vukovara u SAD-u proučavaju i analiziraju borbu u naseljenom mjestu i ta iskustva primjenjuju u Iraku.
Sučić dijeli bitku za Vukovar u tri faze: prva je od 20. travnja 1990. do 2. svibnja 1991., druga od 2. svibnja do 24. kolovoza 1991., a treća od 24. kolovoza do 20. studenoga 1991. godine.
Prva faza obuhvaća razdoblje od prvih višestranačkih izbora 20. travnja 1990. do 2. svibnja 1991. i tragičnih događaja u Borovu Selu gdje je iz zasjede ubijeno 12 hrvatskih policajaca.
Na prvim višestranačkim izborima u travnju 1990. većinu u Općinskoj skupštini odnosi SKH-SDP. Od 114 vijećnika, HDZ je imao 26. Predsjednik općine postao je Slavko Dokmanović, a nekoliko mjeseci nakon izbora dio vijećnika, uglavnom Srba, prelazi u novoosnovani SK - Pokret za Jugoslaviju i Srpsku demokratsku stranku (SDS). Sučić navodi da je Zakonom o unutarnjim poslovima Hrvatske od 1. siječnja 1991. godine te novim ustrojem MUP-a došlo do promjena u nacionalnoj strukturi policije u Vukovaru, a ustrojava se i rezervni sastav MUP-a, sastavljen uglavnom od Hrvata. Pod okriljem HDZ-a formira se Tehnička služba, a u ožujku 1991. odlukom predsjednika Franje Tuđmana osnovani su tzv. nenaoružani odredi.
To je vrijeme sve većih međunacionalnih podjela. Tih je dana zabilježeno često prebacivanje naoružanih skupina preko Dunava, a po mnogim selima sa srpskom većinom osnivaju se naoružane straže. JNA tijekom srpnja i kolovoza prebacuje u Baranju mnogo tehnike i oružja, a tijekom ljeta zauzimaju Dalj, Erdut i ostala mjesta uz gornji tok Dunava. Na praznik 1. svibnja srpske straže u Borovu Selu kod Vukovara zarobile su dvojicu hrvatskih policajaca koji su željeli izvjesiti hrvatsku zastavu. Sljedeći dan 50-ak policajaca iz Vukovara došlo ih je osloboditi. U akciji koja je izvedena prilično šlampavo (policajci su poslani u Borovo Selo autobusom) ubijeno je 12 hrvatskih policajaca.
Nakon maskara u Borovu Selu u Vukovar su stigli pripadnici specijalnih policijskih postrojbi iz Slavonskog Broda. Odmah nakon događaja u Borovu Selu Hrvati, odnosno HDZ, preuzimaju nadzor nad tadašnjim Sekretarijatom za narodnu obranu u kojemu je, prema Sučićevim navodima, od 15 zaposlenika bilo 14 Srba. Isti je dan s emitiranjem počeo i Hrvatski radio Vukovar u kojemu su novinari Hrvati bili u većini, a velik broj novinara i tehničkog osoblja Srba napušta grad. Istodobno sve više srpskih stanovnika odlazi iz grada u Vojvodinu ili okolna sela gdje se ustrojava tzv. krajinska vlast. Druga faza traje od 2. svibnja do 24. kolovoza 1991. kada se zauzimaju početne pozicije, pogotovo u Borovu naselju i prigradskom naselju Lužac.
Kako se komplicira sigurnosna situacija, 15. lipnja u Vukovar dolaze bojna Zrinski i dijelovi 1. brigade ZNG-a, a na ekonomiji Opatovac ustrojava se 4. bojna 3. brigade ZNG-a. Tada su se već vodile borbe za Borovo naselje. Borbe traju prvih pet dana srpnja.
Predsjednik Tuđman je 21. srpnja došao u Vukovar, a 24. srpnja Vlada je imenovala povjerenika za Vukovar, Marina Vidića Bilog, te krizni stožer Vukovarske bolnice na čelu s dr. Vesnom Bosanac.
Dotad su JNA i paravojne formacije ovladale cjelokupnom desnom (hrvatskom) obalom Dunava, od Batine do Tovarnika, osim Vukovara. Krajem srpnja završena je gradnja puta između Bogdanovaca i Marinaca, koji je nazvan "Ladoga Vukovara" prema Cesti života koja je napravljena preko smrznutog Ladoškog jezera i kojom su dopremani hrana i oružje u opkoljeni Lenjingrad u Drugom svjetskom ratu. Od 3. kolovoza hrvatske snage kontroliraju naselje Lužac odakle se uspostavlja tzv. kukuruzni put Lužac - Bogdanovci - Marinci - Nuštar.
U to je vrijeme obranom grada zapovijedao Tomislav Merčep koji je sredinom kolovoza najprije uhićen, a zatim povučen u Zagreb.
Situacija je postajala sve užarenija. Hrvatska više nije imala kontrolu u većini naselja u Podunavlju. U Vukovar je 8. kolovoza 1991. došao premijer Franjo Gregurić te preporučio da stanovnici ne napuštaju grad. Naime, tada je već bilo primjetno napuštanje grada. Zato već sljedeći dan, 9. kolovoza, Sekretarijat narodne obrane Vukovar uvodi dozvole za izlazak iz grada i ograničava kretanje po njemu. Jedina veza Vukovara s ostakom hrvatske tada je bila cesta preko Marinaca i Nuštra za Vinkovce. Međutim, tih je dana dopušten odlazak djece iz Vukovara na more. Otišli su u 33 autobusa, i to uglavnom u Istru. Na veliko iznenađenje, najveći je broj djece vraćen početkom rujna kada su već počele ozbiljnije borbe oko grada. Krajem kolovoza u Vukovaru je bilo oko 2000 ljudi pod oružjem. Od sredine kolovoza do dolaska Dedakovića zapovjedanje gradom vodio je Ivica Arbanas. Tih je dana obustavljen i međunarodni brodski promet Dunavom.
Treća je faza ona ratna od 24. kolovoza do 20. studenoga 1991., odnosno od prvih sukoba do konačnog prestanka otpora koji je trajao još dva dana nakon službenog pada grada i odlaska zapovjedništva 18. studenoga 1991. godine.
Osvanula je mirna i sunčana nedjelja 25. kolovoza. Naizgled je sve bilo mirno i neprirodno tiho. Nedjeljnu tišinu narušio je zvuk kolone tenkova koja se kretala iz smjera Bogdanovaca prema Vukovaru. Ispod podvožnjaka na ulazu u Vukovar vodeći tenk u koloni naišao je na protutenkovsku minu. Malo kasnije s beogradskog je vojnog aerodroma u Batajnici poletjelo nekoliko zrakoplova JNA. Dva su oborena iznad Vukovara.
Dana 28. kolovoza preko "kukuruznog puta" u Vukovar dolaze zrakoplovni potpukovnik bivše JNA Mile Dedaković Jastreb i kapetan bivše JNA Branko Borković Mladi Jastreb. Dedaković je 1. rujna imenovan zapovjednikom obrane Vukovara i Borova naselja. U drugoj polovici rujna ustrojava se 204. vukovarska brigada. Kroz nju je prošlo oko 5500 ljudi, ali u nju su ušli, osim samih branitelja Vukovara, i branitelji Iloka, Tovarnika te sela s područja bivše općine Vukovar.
Tih se dana stanovništvo grada prepolovilo. Oko 20.000 civila i branitelja ostalo je u gradu, a od njih su četvrtina bili Srbi.
JNA je u prvi pokušaj osvajanja Vukovara krajem kolovoza krenula s relativno malo snaga, ali 25. kolovoza počinje njihovo povećanje i pojačavanje. Tih je dana u Vukovaru i na istočnoslavonskom bojištu bilo angažirano 27.000 vojnika, a do 10. rujna njihov je broj povećan na 40-ak tisuća.
Četiri dana poslije, 14. rujna, počinje novi opći napad na Vukovar. Uz tih gotovo 40.000 vojnika JNA i paravojnih formacija, u napadu je bilo angažirano oko 600 tenkova, 500 oklopnih transportera i BVP-a, 84 minobacača 120 mm, čak 180 haubica i 48 višecijevnih lansera. U napadu, koji je trajao od 14. do 20. rujna, sudjelovale su 12., 51. i 453. motorizirana brigada (mbr), 1. gardijska divizija JNA, 16. i 395. mješoviti artiljerijski puk (mtbr), 252. oklopna brigada (okbr) i paravojne formacije koje su bile pod zapovjedništvom JNA. No, Sučić napominje da su postrojbe JNA bile popunjene do 70 posto.
S druge strane, na potezu obrane Vukovar - Vinkovci - Županja bilo je angažirano oko 6000 vojnika i odnos je bio pet prema jedan u korist JNA. Hrvatske snage raspolagale su s četiri tenka (150 prema 1), samo dva oklopna transportera (250 prema 2), 47 minobacača od 120 mm (2 prema 1) i 16 haubica (11 prema 1), a višecijevnih lansera nisu imale. U tom prvom napadu hrvatske su snage uništile i onesposobile gotovo 50 tenkova i borbenih vozila.
Krajem rujna i početkom listopada JNA ponovno pokušava ovladati gradom. Taj put je glavnina napada bila usmjerena na sela Marinci i Cerić, kojima su ovladali 1. listopada 1991. te se Vukovar našao u potpunom okruženju. JNA je taj dan na području Županje, Vinkovaca i Vukovara povećala broj "žive sile" na oko 50.000 vojnika.
Taj je dan vukovarska obrana raspolagala s 2200 branitelja pod oružjem, dva tenka, sedam minobacača 60 mm, devet minobacača 82 mm, sedam minobacača 120 mm, osam minobacača B 1176 mm, sedam topova ZIS 76 mm, jednim T-12, četiri haubice 155, šest topova protuzračne obrane, jednim protuzračnim lanserom S-2 m, 250 zolja, 12 "osa" i jednim bestrzajnim topom 82 mm.
1. pokušaj deblokade
Sredinom listopada u Vinkovce je prešao Mile Dedaković s dijelom zapovjednog stožera kako bi vodio proboj za deblokadu, a u Vukovaru je ostao Branko Borković te preuzeo obranu.
Nakon osvajanja Marinaca i Cerića, 2. listopada JNA počinje novi pokušaj zauzimanja Vukovara preko Sajmišta. Napad je trajao do 5. listopada, ali se crte obrane na Sajmištu nisu pomakle.
Prvi pokušaj deblokade Vukovara poduzet je 13. listopada, ali je obustavljen usred uspješnog napada. Naime, na izravnu intervenciju predsjednika Tuđmana, koja je bila izazvana oštrim prijetnjama Hansa van den Broecka, tadašnjega predsjedavajućeg Europske zajednice, hrvatske snage povukle su se iz već gotovo zauzetog sela. Blago Zadro, zapovjednik obrane Borova naselja, poginuo je 16. listopada, a tih je dana nedaleko od prigradskog naselja Lužac, gdje je prebačen štab JNA, poginuo i general Mladen Bratić, zapovjednik Operativne grupe Sjever. Nekoliko dana poslije, 19. listopada, u grad dolazi međunarodna humanitarna organizacija Liječnici bez granica te evakuira 112 ranjenika iz Vukovarske bolnice, uglavnom hrvatskih vojnika.
- U studenome smo već bili prilično iscrpljeni. Nismo bili toliko demoralizirani koliko smo već bili u iščekivanju deblokade. Stalno smo očekivali neku značajniju pomoć ili barem pojačanje. Stvarno smo bili na rubu, a JNA je stalno povećavala broj ljudi i napada. Posljednjih 30-ak dana bilo je najviše artiljerijskih napada na grad, a broj poginulih civila je rastao. Bili smo na rubu fizičke izdržljivosti. Nije nam manjkalo motiva, ali nismo znali što će biti dalje - rekao je Stipo Šeremet, predsjednik vukovarske Hvidre.
Točno mjesec dana poslije, 13. studenoga, pokušan je i drugi proboj preko Marinaca, ali i on je obustavljen. To je bio samo pokušaj za smirivanje hrvatske javnosti koja je tih dana zahtijevala pomoć Vukovaru. Grad se tada već jedva držao i pad se očekivao svaki trenutak. Svaka pomoć u naoružanju praktički je prestala još početkom listopada kada je Vukovar postao potpuno okružen. To je bilo 13. studenoga, tri dana nakon što je počeo treći i konačni napad JNA na Vukovar. JNA je 12. studenoga uspjela razdvojiti crtu obrane, izaći na Dunav te prekinuti komunikaciju između sjevernog i južnog dijela obrane.
Predrag Matić Fred, branitelj s Trpinjske ceste, napominje da je dio zapovjednika upravo posljednjih pet-šest dana prije pada grada počeo s povlačenjem i prebacivanjem u Vinkovce. Južni dio obrane grada, Sajmište koje je s taktičke razine bilo ključ obrane Vukovara, JNA i srpska paravojska zauzele su 17. studenoga, a 18. studenoga izbile su na Mitnicu. Sjeverni krak obrane u Borovu naselju pada 18. studenoga, iako su slučajevi otpora zabilježeni još 19. i 20. studenoga.
Kratkotrajne borbe zabilježene su i 21. studenoga u Borovu naselju. No, JNA je već ovladala gradom i počela s odvođenjem zarobljenika i civila Hrvata. Zapovjedništvo obrane grada povlači se 18. studenoga, a isti dan major Veselin Šljivančanin ulazi u bolnicu. Na dan 18. studenoga na području Vukovara, odnosno istočnoslavonskom bojištu bila su 81.884 neprijateljska vojnika, od kojih 18.500 četnika i pripadnika drugih paravojnih formacija. Od oružja su imali: 1097 tenkova, 984 oklopna transportera, 664 topa do 100 mm, 372 topa preko 100 mm, 84 VBR-a i 874 minobacača.
Hrvatske su snage na području Vukovar - Vinkovci - Županja imale 6773 vojnika (od kojih oko 4000 u Vukovaru), 15 tenkova (dva u Vukovaru), 11 oklopnih transportera, 52 topa od 100 mm, 32 preko 100 mm, jedan VBR i 68 minobacača.
Rezultat je bio potpuno razoren grad. Prema dokumentima iz skladišta JNA, na Vukovar je ispaljeno milijun i 500.000 granata iznad 100 mm te više od pet milijuna granata ispod 100 mm. Bačeno je i 2500 bombi od 250 kilograma. U prosjeku je na Vukovar dnevno ispaljivano oko 8000 projektila krupnog kalibra.
Prema još neslužbenim podacima, JNA i paravojne formacije u napadima na Vukovar zabilježile su od 5 do 8 tisuća poginulih (beogradska Duga je 1992. navela poluslužbeni podatak, pozivajući se na izvore u Generalštabu Vojske Jugoslavije, da su JNA i paravojska imale gubitke od oko 8000 ljudi), 250 do 300 onesposobljenih i uništenih tenkova i oklopnih vozila, kao i 20 do 25 zrakoplova i helikoptera. Predrag Matić Fred istaknuo je da je polovica od tih tenkova uništena upravo na Trpinjskoj cesti.
Prema Sučićevim navodima, obrana Vukovara bila je strateški važna za ukupnu obranu Hrvatske jer se JNA raspala, a Hrvatska je za tih 3,5 mjeseci obrane dobila na vremenu, pojačala diplomatsku aktivnost te na žrtvi Vukovara dobila i međunarodno priznanje.
Matić je, pak, dodao kako je tamo definitivno potvrđeno da jugoslavenstvo koje proklamiraju Srbija i JNA nije ništa drugo nego maska za velikosrpstvo. Naglasio je kako je na Vukovaru konačno Srbija, odnosno Milošević, i međunarodnoj zajednici pokazala svoje pravo lice.
Obljetnica pada Vukovara zapravo je i obljetnica kraja napretka agresije na Hrvatsku. To se može smatrati i pobjedom u ratu jer Beograd više nije mogao motivirati i skupiti ljude za prodore u Hrvatsku. Vukovar je ubio neprijatelju moral tako da više nije imao niti jednu veću vojnu operaciju na našem teritoriju, čime su bili osuđeni na političko rješenje.
Vukovar danas ima 15.000 stanovnika manje i 3000 manje Hrvata
Nekadašnja općina zauzimala je 606 četvornih kilometara, što je bilo 1,1 posto teritorija Hrvatske. Vukovar je Srijem. Proteže uz uz Dunav.
Prema popisu iz 1991. godine u vukovarskoj je općini živjelo 84.189 stanovnika, što je bilo 1,8 posto stanovništva Hrvatske. Prema nacionalnom sastavu, u nekadašnjoj je općini živjelo 43,8 posto Hrvata, 37,4 posto Srba, 12,9 posto Jugoslavena, 2,7 posto Rusina, 1,6 posto Mađara i 1,6 posto Slovaka.
U 15 su naselja apsolutnu većini činili Hrvati, u 10 Srbi, dva su naselja bila većinski rusinska dok je jedno bilo većinski mađarsko. U samom je gradu prije početka sukoba živjelo 44.369 stanovnika, od toga 21.065 Hrvata (47,2 posto) te 14.425 ili 32,3 Srba, a 9,8 bilo je Jugoslavena, dok se 7,1 posto nije željelo nacionalno izjasniti. U gradu je, računa se, tijekom borbi ostala polovica stanovnika, uglavnom Hrvata te oko četvrtina Srba.
Danas u Vukovaru živi 31.670 stanovnika, dakle gotovo 15 tisuća manje nego prije rata, a nacionalna struktura je izmijenjena. Hrvata je 18.199 ili 57,4 posto, oko 3 tisuće manje nego 1991. godine, dok je postotak Srba sličan prijeratnom - 32,8, ali ih je 10.421, odnosno oko 4,5 tisuća manje nego prije rat. No, veći broj Hrvata i Srba ima prijavljen boravak u Vukovaru, ali ne žive ondje.
Kad su iznosili ranjenike iz bolnice, Radić mi je rekao: To su mrtvi ljudi
Jedna od najtragičnijih priča iz Vukovara je sudbina ranjenika iz tamošnje ratne bolnice, koji su uglavnom odvedeni na poljoprivredeno dobro Ovčara, oko pet kolometara udaljeno od grada. Ondje je bez milosti izvršena egzekucija nad 260 ranjenika i osobljem vukovarske bolnice, odmah nakon ulaska srpskih snaga u taj barokni gradić na Dunavu, 19. i 20. studenoga 1991. Likvidacija je obavljena pod zapovjedništvom majora Veselina Šljivančanina, kojem se ovih dana zbog tih zločina sudi u Haagu.
Njegovo su razmetljivo ponašanje nakon ulaska u razrušeni grad zabilježile kamere beogradske televizije. Pamti se njegovo dociranje mrtvom dužnosniku Međunarodnog Crvenog križa. Dok su kamere bilježile bahato ponašanje Šljivančanina, njegovi su vojnici kroz stražnja bolnička vrata tajno izvlačili ranjenike i civile, trpali ih u autobuse i kamione te odvozili na stratište na Ovčaru.
Što se zbivalo u bolnici dok je Šljivančanin sprečavao ulazak predstavnicima Crvenog križa, saznalo se iz svjedočenja jednog srpskog oficira. Unutra je sve nadgledao njegov pobočnik, kapetan Miroslav Radić, suodgovoran za pokolj nad ranjenicima na Ovčari.
- Iznosili su ljude, mladiće od 18 do 25 godina - svjedočio je taj srpski oficir koji je sudjelovao u odvoženju hrvatskih ranjenika. - Svi lijepo obrijani, u čistim pidžamama svijetloplave boje, s prugama. Ispred je stajala vojna policija. Onda sam u krugu bolnice ugledao, u jednom kutu ispod drveta, kapetana Radića. Poznavao sam ga od ranije. Prišao sam mu i pozdravio ga. On je nešto promrmljao. Imao je ledeni pogled usmjeren prema nosilima i ranjenicima koje su iznosili. Pitao sam: "Koliko imate ovih pacijenata?" Nije mi odgovorio pa sam rekao: "Bolje da ih je što više, da ih zamijenimo za naše zarobljene".
Onda mi je odgovorio: "To su mrtvi ljudi". Ponavljam, rekao je: "To su mrtvi ljudi".
Neki srpski vojnik u svojem je dnevniku od 21. studenoga zapisao: "Susreo sam tog jutra vojnike koji su otvoreno pričali o masovnim egzekucijama prethodne noći".
Tog vlažnog maglovitog jutra kad je cijeli Vukovar mirisao na smrt, jedan bradati četnik uz piće se bahato hvalio još mamurnim srpskim vojnicima: "Ubijali smo ih sinoć od sedam do jedan ujutro. Trebali ste ih čuti kako mole, zapomažu i tvrde da nisu ubijali naše ljude."
"Ni jedan oficir nije pokazao grižnju savjesti", zapisao je mladi srpski vojnik iz Vukovara u svoj dnevnik.
Prema nekim svjedočenjima srpskih vojnika, zarobljeni vukovarski branitelji imali su vezane ruke. Tjerani su da spuštene glave kleknu na koljena. Tamo je bio kordon srpskih vojnika.
Svaki je ranjenik morao proći kroz kordon bijesnih srpskih vojnika koji su ih tukli, pljuvali, vrijeđali. Zlostavljanje je trajalo nekoliko sati, a zna se da je nekoliko njih pretučeno na smrt.
Nakon te torture vojnici su podijelili izmrcvarene ljude u skupine po deset ili dvadeset, te ih kamionima odvozili dalje, na poljanu gdje je izvršena egzekucija. Svaka je skupina ukrcana na teretnjak i odvezena. Nedugo nakon toga teretnjak se vraćao prazan da pokupi novu skupinu.
Vukovarski ranjenici ubijani su mecima u zatiljak, a vojnik koji je prisustvovao ubijanju svjedoči da je vidio kako su jednoga hrvatskog vojnika tukli kundakom po glavi. "Nikada nisam vidio da se glava može tako raspuknuti od udarca kundakom. Prvi put u životu vidio sam da čovjek čovjeku kundakom u komadiće razbije glavu."
Veselin Šljivančanin je u beogradskom listu Intervju, u broju od 29. studenoga 1991., gdje je slavljen kao vitez osloboditelj, rekao o svom ratovanju u Vukovaru: "U toku dana ono ustaša što naiđe na nas mi ubijamo, razumijete. Tu nije bilo druge, pucaju oni na nas i mi na njih. Pa što kome bude. Rat je.
Poslije, kad su borbe bile već pri kraju, odjednom smo se našli pred velikom masom zarobljenih ustaša. Sve te međunarodne organizacije počele su odjednom juriti za nama, pa su samo gledale gdje su ustaše i tražile spas za njih. Pitao sam ih brinu li se oni i o nečemu drugom ili su došli samo mene kontrolirati..."
"Danima su me proganjali predstavnici Crvenog križa", nastavlja Šljivančanin svoju vukovarsku priču. "Kada smo osigurali jedan most za promet, javljeno mi je da se članovi međunarodne organizacije opet nešto bune. Ostavio sam vozača na mostu, pješke sam se vratio i pitao: 'Što je to, gospodine? Kakvi su problemi?'
Odgovorio mi je sa zahtjevima i pitanjem, kakav je to način, što to radi Armija.
Doživio sam da je počeo vikati na mene, kao da mi naređuje, tvrdio je da se Armija mora razoružati i da se s oružjem ne smije ulaziti u bolnicu. Pitao me što to mi imamo tražiti u bolnici. Rekao sam mu: 'Gospodine, pa što da radim u bolnici u mojoj zemlji i ti da mene kontroliraš?'"
Dr. Clyde Snow, koji je u listopadu 1992. predvodio ekipu sudsko-medicinskih stručnjaka UN-ove komisije koja je na Ovčari obavljala iskapanja, svoja je zapažanja opisao kao "nedvojbene znakove perimortalnih trauma".
U izvješću se spominju dvije noći neprekidnog klanja, nakon čega su bagerima zatrpavana izmasakrirana tijela.
Bila je kasna jesen, slavonsko tlo vlažila je neugodna kišica. Naslage blata, kako je potvrdio dr. Snow, nisu mogle prekriti tijela. Već nakon prvih većih kiša kosturi su počeli probijati tanku naslagu zemlje.
