Smatram li se odgovornom osobom?

Odgovorna osoba  je osoba koja svoje riječi pretvori u djela. Odgovoran si ako ono što kažeš i ispuniš. 

A  sad  da  vam  odgovorim  na  pitanje: Jesam  li  ja odgovorna  osoba? Sebe  smatram odgovornom  osobom  u nekim  situacijama,  u nekim baš i  ne. Evo  jednog  primjera gdje  sam pred  profesoricom  iz  hrvatskog  jezika  ispao baš neodgovoran. U petak je na satu hrvatskog nastao nesporazum te sam nakon  nekog  vremena  napustio sat zajedno s prijateljem.  Izašao  sam  iz razreda, a poslije se nisam potrudio pitati ostale  iz  razreda  što  smo  radili  i  imamo  li  što  za  dovršiti. 

Potpuno  sam maknuo s uma hrvatski te se posvetio testu koji sam pisao sljedeći dan. Školski sati su prolazili  i  samo to mi  je bilo važno. Došao  je kraj nastave te sam pošao kući,  sretan  što  je  završila nastava.  Razmišljao sam samo  kako  ću  se dobro zabaviti  i  provesti  preko  vikenda.  Petak  popodne mi  je  brzo  prošao. Došla  je večer, izlazak, veća količina alkohola, a ujutro utakmica i razočaranje zato što smo izgubili. Nema veze, bit će bolje drugi put …Nedjeljni odmor, a  škola  ni  na  kraju  pameti. Ponedjeljak ujutro; odgovorni rezultat - zaboravio sam i knjigu,  i zadaću  iz hrvatskog. Sad je pišem i nadam se dobroj ocjeni. Ovaj primjer pokazuje da  sam neodgovorna osoba i(li) možda još nešto, ako čitate između redova…

Moj odnos prema vrijednostima

Moj odnos  prema materijalnim stvarima je da volim imati sve ono što je potrebno da budem prosječna.To znači da sam umjerena i realna, ne očekujem nemoguće, razlikujem snove od stvarnosti.

Smatram da su duhovne vrijednosti najveće blago koje čovjek može posjedovati. Danas se duhovne vrijednosti ne cijene mnogo. Maksimalan trud se ulaže za stjecanje materijalnih vrijednosti jer što si bogatiji materijalnim stvarima slavniji si i „iznad drugih.“

Moje skromno mišljenje je da svrha čovjekova postojanja nije slava, niti novac nego upravo težnja za višim duhovnim vrijednostima; vjerom,dobrotom i ljubavi prema Bogu i čovjeku. Kad činiš dobro, s pravom očekuješ da će ti se dobro i vratiti. Ja sam srednjoškolka i moje materijalne mogućnosti nisu velike: imam samo džeparac koji mi daju roditelji. Zato se koncentriram na ono duhovno.

Kad odrastem, želim biti prosječna, sama zarađivati svoj novac jer i poštenje je jedna od duhovnih vrijednosti, a za mene jedna od najvažnijih. Neizmjerno cijenim svoju obitelj i bliske prijatelje koji su bili uz mene u teškim trenutcima.

   K. Katalinić, 2.f

Većina ljudi razmišlja o materijalnom kao da je to nešto najvažnije… kao da će ih novac tješiti kada budu tužni i ne budu imali prijatelja.

Za mene je ono duhovno važnije jer se prijateljstvo ne može kupiti novcem. Bitno je imati prijatelja koji će unatoč svemu biti uz tebe. Kao i svi, volim imati novac, ali ljubav i sreća, prijateljstvo i okruženje ljudi koji te vole je neopisivo ljepše od kula i gradova. Kada bih trebala birati između prijatelja i novca, izabrala bih prijatelje jer će novac nestati, a prijateljska ljubav neće nikada. Prijatelj je osoba koja će ti pomoći kad god zatreba i utješiti te kad ti cijeli svijet propada. Prijatelj će ti jednostavno pomoći riješiti svaki problem pa čak i onaj najteži. Prijateljska ljubav čini te sretnom, a obitelj pomaže da svladaš sve prepreke.

Lijepo je imati novac, ali kada vidiš prijatelja shvatiš da ti zapravo sve to ne treba, da ti je on važniji od 'sveg novca svijeta' … da je on osoba kojoj je stalo do tebe i koja će ti pružiti ruku i kad ga razočaraš. Jednostavno, prijatelj je nešto najbolje što ti se može dogoditi u životu. Novac zapravo samo kvari ljude jer ljudi zbog novca zavide jedni drugima i ne vide prave vrijednosti. Ponekad razmišljam o tome kako je onima koji su izgubili roditelje ili nekog bliskog, kako im je kada nemaju nekog tko će ih zagrliti.Teško mi je zamisliti kako im je jer sam ja okružena ljudima koji me vole i cijene.

Mislim da se prijateljstvo treba dobro čuvati, a prijatelja iskreno cijeniti.

                                                                                                      V. Andrić, 2.f

Grijeh i kazna 21.stoljeća

         Današnje vrijeme ne pruža nam veliki izbor. Naša svakodnevnica borba je

za samostalnost i prava. Ljudi su robovi novca, alkohola, droge, mita i korupcije, ratova i svega što u nama budi najveće strahove, a opet se ne trudimo zaustaviti nešto takvo mada svi znaju da nas to bliži kraju.

           Osobe mojih godina sanjaju o danima kada će biti punoljetni. Misle i razmišljaju pogrješno. Nisu svjesni da uz broj 18 dolaze i obveze koje ograničavaju slobodu i čovjeka osuđuju na 40 ili više godina mukotrpnog rada, a kada sve to završi više nisi mlad i pun ideja i snova.  

         Čovjek bez slobode nije čovjek nego rob, a zbog čega se vraćati u povijest i doba kada je takvo nešto bilo normalno.

  Kada sve ovo završava? Koji je cilj svemu ovomu?

           Ljudi griješe u svemu što rade. Sada znam da Noina arka postoji jer će se sve to jednoga dana ponoviti! I ima razloga zato jer kako nam danas ide, sve nam je gore ili se to samo meni tako čini. Ne znam, vrijeme će reći svoje. Grijeh se naplaćuje, ljudi umiru. Sloboda je sve manje, a mi se nadamo boljem sutra koje, kako se čini, još dugo neće doći…

Možemo li kontrolirati svoj život?

            Čak i kad mislimo kako držimo sve konce u rukama, to nije tako. Život nas vodi kroz svakakve situacije u kojima moramo iskoristiti sve što se iskoristiti da jer malo je novih prilika, a puno iskušenja. Mnoge situacije ne pružaju nam veliki izbor. Često se nađemo razapeti između dva puta; jedino što pokreće volju za dalje je spoznaja da nismo sami i da je jedan od tih puteva pravi, a mogućnosti su 50:50. Svakodnevica postaju udarci koje primamo, koje nam život nanosi i slike nisu uvijek pune boja i svjetla. Kako bilo, život ide dalje, a ono što nas ne ubije, to nas ojača … Ja imam svoj put, sam sam ga odabrao i idem dalje. Ne mogu se prepustiti i dopustiti da mi netko drugi kontrolira život. Znam, ne mogu kontrolirati otkucaj srca, vjetar ili vrijeme, ali mogu krojiti svoju sudbinu pa kako bude.

Uostalom, ako sami ne kontroliramo sebe, kako ćemo kontrolirati ono što nije dio nas?

                                                                       A. Počinak, 2.b

Moj svijet

Čovjek je najveći neprijatelj samome sebi.On je stvorio sve ono što nas muči: zločin, bolest…smog koji dišemo i koji uništava svijet oko nas … sve je to čovjekovo maslo. Svaki dan umire sve više životinjskih i biljnih vrsta, dolazi do zagađenja voda, a da ne pričam o brojnim ubojstvima koja se šire i brojnim ratovima koji se vode. Kako to sve spriječiti? Znanstvenici tvrde da će nas za par godina pogoditi globalno zatopljenje. Neki govore da nam se bliži  smak svijeta. Mislim da su to sve neistine jer kako netko može znati što nas čeka u budućnosti, a meteorolozi ne mogu pogoditi vremensku prognozu za 3 dana unaprijed.

Sve su to neke zablude, ali mislim da ne vode dobrome! Jad i bijeda u 21.st. su katastrofalni. Ljudi u Africi umiru od gladi, raznih bolesti i siromaštva. Meni je ovdje i sada kao tinejdžeru dobro živjeti. Mi smo djeca MP3, PS2, PC i druge  moderne tehnologije i napretka.U našoj zemlji velika pažnja se pridaje nama jer bismo mi trebali biti njena budućnost, ali me zabrinjava kako ćemo to izvesti i što će nas dočekati sutra? Dokle sve ovo vodi jer čovjek bi mogao uništiti samog sebe. Ja ne znam odgovor?

I što sada? Volim živjeti u 21.st. i sretan sam zbog toga, ali mi se ne sviđa kakva bi mogla biti budućnost. Ne bih da bude kao u Futurami, više volim Simpsone…, a vi?

 K. Zmaić, 2.b